Kada sam saznala da sam ostala trudna odmah sam
počela kupovati razne knjige i časopise o bebama. Puno sam ih pročitala za
vrijeme trudnoće. Smatrala sam da ću svladavši teoriju o njezi, odgoju i
prehrani znati kako se ponašati kada beba dođe.
Ja sam inače veliki gurman. S hranom se veselim, s
hranom tugujem. Hrana ima veoma bitnu ulogu u mom životu. Moja sjećanja na
djetinstvo u velikoj mjeri su povezana s hranom. Odrasla sam na tri različite
kuhinje tako da imam jako puno omiljenih jela. Nakon srednje škole otišla sam
živjeti u jedan europski grad koji je Svijet u malom i upoznala sam se s raznim
svjetskim kuhinjama. Kada sam počela živjeti sa svojim dečkom, danas mužem,
uživala sam u pripravljanju raznih specijaliteta. Tako da sam za vrijeme trudnoće
maštala o tome kako ću i ja vrlo brzo, kao što je to i moja mama, kuhati sva ta
silna jela za svoju obitelj.
I onda je došla moja mala djevojčica koja je od
trenutka kada se rodila izgledala kao druga ja. Kada sam pogledalo to okruglo
lice, s ogromnim okruglim očima i sa dvije bore na čelu iznad nosa koje imamo
ja, moja mama i imao je moj djed, mamim tata, bila sam tako ponosna i tako
sigurna u sebe kao majka jer mi je izgledala jako poznato.
Vrlo brzo, tu sigurnost u sebe, počela sam gubiti.
Ona naravno nije bila druga ja nego jedna potpuno nova osoba s jakom osobnošću
i individualnošću. Od prvog dana u rodilištu spavala je cijelu noć i nikada,
baš nikada, se noću nije probudila i tražila jesti. Danju nikada nije plakala
zbog gladi, uglavnom je plakala zbog grčeva. Jela je vrlo malo i to kada bih je
uspavala s dudom varalicom i zatim je uspavanu stavila na prsa. Od rođenja nije
voljela hranu.
Pokušavala sam ja tako, na sve moguće načine, da moja
djevojčica dobije koji gram više. Na njoj se nije vidjelo da dobiva malo na
težini jer je rođena kao krupna beba. S druge strane vrlo rano se počela
smijati i bila je jako vesela. Djelovala je kao jako zadovoljna beba.
Sve knjige i časopisi koje sam pročitala dok sam
bila trudna nisu opisivali situaciju u kojoj smo se mi našli. Savjete koje sam
dobivala od mnogih oko sebe isključivali su jedni druge i meni su djelovali
potpuno neprimjenjivi na našu situaciju.
Vodila sam se isključivo za svojim majčinskim
instinktom i osjećajima u svim pokušajima da riješim svakodnevne probleme na
koje smo nailazili pokušavajući je nahraniti.
U početku sam je isključivo dojila. Onda sam joj
pokušavala dati, na razne načine, moje izdojeno mlijeko. Sve se to uvijek
svodilo na minutu do dvije sisanja. Najbolje je jela u tri sata ujutro. Ja sam
si svaku veče navijala sat da mi zvoni u tri sata ujutro i tada, kada je bila u
najdubljem snu, jela je i po 10-15 minuta.
Onda je jednoga dana skoro potpuno prestala jesti
i tada smo krenuli s mliječnim formulama za bebe. To je bio početak bolne borbe
u otkrivanju razloga zašto moje dijete tako ne voli hranu, odnosno, što je bilo
strašno za mene - moje mlijeko.
Nakon što smo puno puta završili na Hitnoj pomoći
zbog obilnih proljeva i povraćanja otišli smo u Klinički centar jednog većeg
grada u našem susjedstvu gdje je mojoj djevojčici dijagnosticirana alergija na
bjelančevine kravljeg mlijeka i jaja i to s vrlo, vrlo visokim antitijelima.
Tada sam je u potpunosti prestala dojiti jer je počela piti Pregomin.
Kada je napunila 6 mjeseci počeli smo jako polako
uvoditi krute namirnice u prehranu i ona je odlično napredovala.
Približavao se 1. rođendan, ja noćima nisam spavala
jer nisam znala kako napraviti tortu koju bi ona mogla jesti. Budući da je
spadala u hipersenzibilnu djecu ona nije smjela tako rano u životu probati išta
što spada u blage, a kamoli jake alergene. Dakle, uobičajne namirnice za izradu
torte nisu dolazile u obzir. Na kraju, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja
uspjela sam ostvariti san svake mlade mame – napraviti svom djetetu tortu za 1.
rođendan!
Danas moja velika djevojčica ima 10 godina, u
mnogim stvarima se razlikuje od svojih vršnjaka. Prvo i osnovno što ju razlikuje
od drugih su hrana i slastice koje jede već 9 godina i koje nosi sa sobom kada
god ide na nečiji rođendan.
Iza mene je 9 godina osmišljavanja recepata i
pripreme slastica koje ona kao alergičar može konzumirati, a uz nju te iste slastice jedemo i mi. Za nju
su to jedine slastice koje ona smije jesti, za nas su to funkcionalne slastice
– slastice s kojima u naše organizme unosimo zdrave namirnice, slastice koje
imaju veliko nutritivno bogatstvo.
Budući da sam osmislila veliki broj recepata i da
je priprema ovih posebnih, zdravih slastica postao moj život odlučila sam završiti prekvalifikaciju za slastičara kako bih svoje iskustvo spojila sa
znanjem sturke. Od prošle godine sam i kvalificirana slastičarka koja uživa u
proizvodnji svojih Free Slastica – slastica oslobođenih od alergena.
Ali moje usavršavanje u pripremanju mojih Free
Slastica – funkcionalnih slastica za svakoga, nije time prestalo. Trenutno se
usavršavam na prvoj specijalizaciji u Hrvatskoj za slastičara posebnih, zdravih
slastica „Slatko, ali zdravo“.
Free slastice su svakako drugačije slastice od
uobičajnih. One su posebne i prilagođene onima koji mogu jesti samo takve
slastice, ali one su i zdrave slastice za sve ostale i upravo kao takve
predstavljaju ne samo funkcionalne slastice nego i funkcionalnu hranu.
Free salstice su “oslobođene“ prije svega od jaja,
mlijeka, orašastih plodova, umjetnih boja, želatine, citričnog voća, crvenog
voća, čokolade, kakaa, aditiva, konzervansa, soje, meda, a po potrebi i glutena
i šećera.
Alergično dijete u obitelji predstavlja problem
dokle god se takvo stanje ne prihvati kao normalno i kao dobar razlog da se svi
ukućani počnu zdravo hraniti.
Za mene je to bio i poticaj da prepoznam u sebi
strastvenu i inovativnu slastičarku.
Nema komentara:
Objavi komentar